1 Pavao uprije pogled u Vijeće i reče: Braćo, ja sam posve mirne savjesti živio pred Bogom sve do dana današnjega. 2Nato veliki svećenik Ananija naredi onima što stajahu uza nj da ga udare po ustima. 3Onda mu Pavao reče: Udarit će Bog tebe, zide obijeljeni! Ti li sjediš da me po Zakonu sudiš, a protuzakonito zapovijedaš da me biju? 4Oni što su ondje stajali rekoše nato: Zar velikog svećenika Božjega da pogrđuješ? 5Pavao odvrati: Nisam znao, braćo, da je veliki svećenik. Ta pisano je: Glavara naroda svoga ne proklinji.

6Pavao je znao da su oni dijelom saduceji, a dijelom farizeji pa povika u Vijeću: Braćo, ja sam farizej, sin farizeja. Sudi mi se zbog nade, uskrsnuća mrtvih. 7Tek što je on to rekao, nasta razmirica između farizeja i saduceja i mnoštvo se razdijeli. 8Jer saduceji vele da nema uskrsnuća, ni anđela, ni duha, a farizeji sve to priznaju. 9Nasta velika graja te ustadoše neki pismoznanci farizejske stranke i zaoštre boj govoreći: Ništa zlo ne nalazimo na tom čovjeku! A što ako mu je duh govorio, ili anđeo? 10Kad razmirica posta još većom, poboja se tisućnik da Pavla ne rastrgaju pa zapovjedi da vojska siđe, otme ga ispred njih i povede u vojarnu.

11Iduće noći pristupi mu Gospodin i reče: Hrabro samo! Jer kao što si za me svjedočio u Jeruzalemu tako treba da i u Rimu posvjedočiš!

12Kad osvanu dan, skovaše Židovi urotu i zakleše se da neće ni jesti ni piti dok ne ubiju Pavla. 13Bilo je više od četrdeset onih koji su skovali tu zavjeru. 14Oni odu k velikim svećenicima i starješinama pa reknu: Zakletvom se zaklesmo ništa ne okusiti dok ne ubijemo Pavla. 15Stoga vi sada zajedno s Vijećem predočite tisućniku neka vam ga dovede kao da kanite točnije razaznati njegov slučaj. A mi smo spremni pogubiti ga prije negoli se i približi.

16Ali sin Pavlove sestre doču za zavjeru, približi se i uđe u vojarnu dojaviti Pavlu. 17Pavao pak pozove jednog satnika i reče mu: Ovog mladića odvedi k tisućniku: ima mu nešto dojaviti. 18On ga uze, odvede k tisućniku i reče mu: Uznik me Pavao pozva i zaiska da ovog mladića privedem k tebi; ima ti nešto reći. 19Tisućnik ga prihvati za ruku, povede nasamo pa ga upita: Što mi imaš dojaviti? 20Židovi su se, reče on, dogovorili da te zamole da im sutra Pavla dovedeš u Vijeće kao da se kane točnije raspitati o njemu. 21Ne vjeruj im! U zasjedi ga čeka više od četrdeset onih koji se zakleše da neće jesti ni piti dok ga ne smaknu. Već su spremni, samo čekaju tvoju privolu. 22Tisućnik onda otpusti mladića i zapovjedi mu: Nikomu ne kazuj da si mi to dojavio.

23Zatim dozva dva satnika i reče im: Pripravite dvjesta vojnika, sedamdeset konjanika i dvjesta strijelaca da nakon treće noćne ure pođu u Cezareju. 24Neka se pripravi živina na koju će se posaditi Pavao te živ i zdrav dovesti k upravitelju Feliksu. 25Napisa i pismo ovoga sadržaja:

26Klaudije Lizija vrlom upravitelju Feliksu - pozdrav!

27Ovoga čovjeka Židovi uhvatiše i tek što ga ne smakoše kadli s vojskom pritrčah i istrgoh im ga kada doznah da je Rimljanin. 28Htjedoh saznati za što ga okrivljuju pa ga dovedoh u njihovo Vijeće. 29Utvrdih da ga okrivljuju za nešto prijeporno u njihovu zakonu i da nema nikakve krivnje kojom bi zaslužio smrt ili okove.

30Kad mi pak dojaviše da su protiv njega skovali zavjeru, poslah ga k tebi, a tužitelje uputih neka se tebi obrate protiv njega. 31Vojnici dakle, po primljenoj naredbi uzeše Pavla i odvedoše ga noću u Antipatridu. 32Sutradan ostave konjanike da s njime pođu dalje, a oni se vratiše u vojarnu. 33Kad konjanici stigoše u Cezareju, uručiše upravitelju pismo i privedoše mu Pavla. 34Pošto upravitelj pročita pismo, zapita iz koje je pokrajine. Kad sazna da je iz Cilicije: 35Saslušat ću te, reče, kad pristignu i tužitelji tvoji. Onda zapovjedi čuvati ga u dvoru Herodovu.