3O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'

4U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!

5Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!

6O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!

7A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!

8Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri!

9Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!

10Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!

11Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe?

12Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?

13U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao

14s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,

15ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili.

16Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje.

17Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.

18Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.

19Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.

20Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše

21koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?

22Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli.

23Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?

24Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici.

25Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.

26Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka.