2Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi!

3Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice;

4riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava.

5A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo!

6Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje?

7TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici?

8Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti.

9Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje.

10Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića.

11Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini.

12Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo.

13Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada,

14strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle.

15Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu.

16Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat:

17'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem?

18Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje -

19kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru:

20od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi.

21Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.'