2Kada kaniš obuzdat' svoje besjede? Opameti se sad da razgovaramo!

3Zašto nas držiš za stoku nerazumnu, zar smo životinje u tvojim očima?

4O ti, koji se od jarosti razdireš, hoćeš li da zemlja zbog tebe opusti da iz svoga mjesta iskoče pećine?

5Al' ugasit će se svjetlost opakoga, i neće mu sjati plamen na ognjištu.

6Potamnjet će svjetlo u njegovu šatoru i nad njime će se utrnut' svjetiljka.

7Krepki mu koraci postaju sputani, o vlastite on se spotiče namjere.

8Jer njegove noge vode ga u zamku, i evo ga gdje već korača po mreži.

9Tanka mu je zamka nogu uhvatila, i evo, užeta čvrsto ga pritežu.

10Njega vreba omča skrivena na zemlji, njega čeka klopka putem kojim hodi.

11Odasvuda strahovi ga prepadaju, ustopice sveudilj ga proganjaju.

12Glad je požderala svu snagu njegovu, nesreća je uvijek o njegovu boku.

13Boleština kobna kožu mu razjeda, prvenac mu smrti nagriza udove.

14Njega izvlače iz šatora njegova da bi ga odveli vladaru strahota.

15U njegovu stanu tuđinac stanuje, po njegovu domu prosipaju sumpor.

16Odozdo se suši njegovo korijenje, a odozgo grane sve mu redom sahnu.

17Spomen će se njegov zatrti na zemlji, njegovo se ime s lica zemlje briše.

18Iz svjetlosti njega u tminu tjeraju, izagnat' ga hoće iz kruga zemaljskog.

19U rodu mu nema roda ni poroda, nit' preživjela na njegovu ognjištu.

20Sudba je njegova Zapad osupnula, i čitav je Istok obuzela strepnja.

21Evo, takav usud snalazi zlikovca i dom onog koji ne priznaje Boga.