2Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi.

3Gle, munja lijeće preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje -

4iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo.

5Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara.

6Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!'

7svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo.

8U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju.

9S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose.

10Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina.

11I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama;

12kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga.

13Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari.

14Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna.

15Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta?

16Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog.

17Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre?

18Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog?

19DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više.

20Zar ćeš mu reći: 'Hoću govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati?

21Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri?

22Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu!

23Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači.

24Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!