2Zamukoh, zanijemjeh, glasa ne puštah, ali uzalud - bol mi postade gorča.

3U meni srce je gorjelo, na samu pomisao buknuo bi oganj; tad progovorih svojim jezikom:

4Objavi mi, Jahve, moj svršetak i kolika je mjera mojih dana, da znam kako sam ništavan.

5Evo, pedljem si mi dane izmjerio, život moj je kao ništa pred tobom: tek dašak je svaki čovjek.

6Poput sjene čovjek prolazi tek dašak je sve bogatstvo njegovo: zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti.

7A sada, čemu da se nadam, Gospode? Sva je nada moja u tebi!

8Izbavi me svih mojih bezakonja, ne daj da ruglo budem luđaku!

9Šutim i usta ne otvaram, jer tako si ti učinio.

10Bič svoj otkloni od mene, jer izdišem pod težinom ruke tvoje.

11Ti kaznama popravljaš čovjeka i sve mu najdraže kao moljac rastačeš: tek dašak je svaki čovjek.

12Čuj, o Jahve, molitvu moju, vapaje mi poslušaj, na suze se moje ne ogluši! Jer u tebe ja sam došljak, pridošlica kao svi oci moji.

13Odvrati pogled od mene, da odahnem prije nego odem i više ne budem!