1 Stiže tako u Derbu i Listru. Ondje, gle, bijaše učenik neki imenom Timotej, sin neke pokrštene Židovke i oca Grka. 2Uživao je dobar glas među braćom u Listri i Ikoniju. 3Pavao htjede da on pođe s njime pa ga uze i obreza zbog Židova koji bijahu u onim mjestima. Jer svi su znali da mu je otac Grk. 4I kako su prolazili gradovima, predavali su im za opsluživanje odredbe koje su apostoli i starješine utvrdili u Jeruzalemu. 5Tako se Crkve učvršćivahu u vjeri i broj im se danomice povećavao.

6Prođoše Frigiju i galacijski kraj jer ih je Duh Sveti spriječio propovijedati riječ u Aziji. 7Kad su došli do Mizije, htjedoše u Bitiniju, ali im ne dopusti Duh Isusov. 8Onda prođoše Miziju i siđoše u Troadu. 9Noću je Pavao imao viđenje: Makedonac neki stajaše i zaklinjaše ga: Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam! 10Nakon viđenja nastojasmo odmah otputovati u Makedoniju, uvjereni da nas Bog zove navješćivati im evanđelje.

11Otplovismo iz Troade i zaputismo se ravno u Samotraku pa sutradan u Neapol, 12a odande u naseobinu Filipe - grad prvog dijela Makedonije. U tom se gradu zadržasmo nekoliko dana. 13U dan subotni iziđosmo izvan gradskih vrata k rijeci, gdje smo mislili da će biti bogomolja. Sjedosmo i stadosmo govoriti okupljenim ženama.

14Slušala je tako i neka bogobojazna žena imenom Lidija, prodavačica grimiza iz grada Tijatire. Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio. 15Pošto se pak krsti ona i njezin dom, zamoli: Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, uđite u moj dom i ostanite u njemu. I prisili nas.

16Jednom nas na putu u bogomolju sretne neka ropkinja koja je imala duha vračarskoga i gatajući donosila veliku dobit svojim gospodarima. 17Pošla je za Pavlom i za nama te vikala: Ovi su ljudi sluge Boga Svevišnjega; navješćuju vam put spasenja. 18To je činila mnogo dana. Pavlu to napokon dodija pa se okrenu i reče duhu: Zapovijedam ti u ime Isusa Krista: iziđi iz nje! I iziđe toga časa.

19Kad njezini gospodari vidješe da im nesta nade u dobit, pograbiše Pavla i Silu te ih odvukoše na trg pred glavare. 20Privedoše ih pretorima i rekoše: Ovi ljudi uznemiruju naš grad. Židovi su 21te šire običaje kojih mi Rimljani ne smijemo ni prihvatiti ni držati.

22Nato svjetina nahrupi na njih, a pretori trgoše s njih odijelo i zapovjediše da se išibaju. 23Pošto ih izudaraše, bace ih u tamnicu i zapovjede tamničaru da ih pomno čuva. 24Primivši takvu zapovijed, uze ih on i baci u nutarnju tamnicu, a noge im stavi u klade.

25Oko ponoći su Pavao i Sila molili pjevajući hvalu Bogu, a uznici ih slušali. 26Odjednom nasta potres velik te se poljuljaše temelji zatvora, umah se otvoriše sva vrata, i svima spadoše okovi. 27Tamničar se prenu oda sna pa kad ugleda tamnička vrata otvorena, trgnu mač i samo što se ne ubi misleći da su uznici pobjegli. 28Ali Pavao povika iza glasa: Ne čini sebi nikakva zla! Svi smo ovdje! 29Onaj nato zaiska svjetlo, uleti i dršćući baci se pred Pavla i Silu; 30izvede ih i upita: Gospodo, što mi je činiti da se spasim?

31Oni će mu: Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se - ti i dom tvoj! 32Onda navijestiše riječ Gospodnju njemu i svima u domu njegovu. 33Te iste noćne ure uze ih, opra im rane pa se odmah krsti - on i svi njegovi. 34Onda ih uvede u dom, prostre stol te se zajedno sa svim domom obradova što je povjerovao Bogu.

35Kad se razdani, poslaše pretori liktore s porukom: Pusti te ljude! 36Tamničar to priopći Pavlu: Pretori, reče, poručiše da vas pustim. Iziđite dakle sad i pođite u miru! 37Nato im Pavao odvrati: Javno su nas neosuđene išibali, nas rimske građane, i bacili u tamnicu. A sada da nas potajno izbace? Nipošto, nego neka oni sami dođu i izvedu nas! 38Liktori to jave pretorima. Oni su se uplašili kada doznaše da su Rimljani. 39Zato dođu da ih nagovore pa ih izvedu i zamole da odu iz grada. 40Izišavši iz tamnice, oni pođu k Lidiji, pogledaju i obodre braću pa odu.